Privatnopravni sustavi i sui generis područje obiteljskog prava u 21. stoljeću suočavaju se s brzim tehnološkim, društvenim i vrijednosnim promjenama, zbog čega su države strateški usmjerene na postizanja ravnoteže između tradicionalnih pravnih instituta s jedne strane i odgovora na suvremene izazove s druge strane. U tom smjeru se strateški postavila i Hrvatska u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO 2021 – 2026) i Nacionalne razvojne strategije do 2030. godine ističući nužnost reforme pravosudnog sustava koja uključuje digitalizaciju, jednak pristup pravdi i osiguranje pravne sigurnosti u skladu s europskim standardima. Isto tako, Strategija o pravima osoba s invaliditetom te Nacionalni plan za prava djece ističu važnost inkluzivnog pravnog okvira, naročito u pogledu dostupnosti pravne zaštite i procesnih prava. Pored toga, Odbor UN-a za prava djece u posljednjem izvješću iz 2022. godine naglašava važnost osiguravanja prava djece na izražavanje mišljenja u svim postupcima koji se njih tiču, dok Odbor UN-a za prava osoba s invaliditetom iz 2015. godine zahtjeva od Hrvatske da osigura osobama s invaliditetom jednak pristup pravosuđu.

Jedan od uzroka problema spore prilagodbe pravnog sustava suvremenim izazovima jest činjenica što mnogi hrvatski privatnopravni instituti potječu još iz rimskopravnog okvira. Zbog istih razloga niti drugi europski pravni sustavi ne daju odgovore na suvremene izazove, što je potvrđeno u nizu domaćih i inozemnih znanstvenih radova utemeljenih na povijesnoj i komparativnoj analizi europske pravne tradicije. Niz je recentne znanstvene literature koja potvrđuje sporost pravnih sustava u odgovoru na suvremene izazove. Tako su u mnogim europskim pravnim sustavima, uključujući i hrvatski, ostala otvorena pitanja pravnog statusa digitalne imovine, zaštite osobnih podataka i umjetne inteligencije, s obzirom da su još uvijek uređena u okvirima tradicionalnih koncepata vlasništva i pravnog subjektiviteta. Jednaka je situacija s idejom o proširenju pravnog subjektiviteta na životinje i prirodne entitete.

U području građanskopravnih postupaka recentna znanstvena literatura na istom tragu ističe problem izostanka harmonizacije i neučinkovitosti u primjeni digitalnih alata. Kada je riječ o ranjivim skupinama, tj. procesnom položaju djece i osoba s invaliditetom, dosadašnja istraživanja upućuju na potrebu za transformacijom njihove procesne uloge, od pasivne prema aktivnoj u svim vrstama sudskih i upravnih postupaka. Na izostanak prilagodbe prava potrebama suvremenog društva, kako u teoriji i zakonodavstvu, tako i u praksi, svakako utječe odsustvo kolegija u okviru obrazovanja pravnika koji potiču razvoj kritičkog mišljenja, etike i inkluzivnih vrijednosti. Izostanak ovih znanja i vještina zapravo umnožava institucionalne slabosti istaknute u strateškim dokumentima, međunarodnim izvješćima i znanstvenim analizama. Napokon, izazovi (ne)funkcioniranja pravnoga sustava prelijevaju se na opću kulturu što rezultira nepovjerenjem u hrvatsko pravosuđe, dugotrajne sudske postupke, neadekvatno pravničko obrazovanje i slično.

Stoga je svrha ovog projekta kritička analiza odabranih instituta hrvatskog građanskog, građanskoprocesnog i obiteljskog prava, uključujući i pravno obrazovanje, u kontekstu suvremenih društvenih, tehnoloških i vrijednosnih izazova kako bi se utvrdile pravne i institucionalne prepreke za prilagodbu pravnog sustava, te zakonodavcu predložila ona zakonska rješenja koja odgovaraju suvremenim izazovima u skladu s najboljim međunarodnim i europskim standardima, uključujući i prijedlog unaprjeđenja pravnog obrazovanja.

Opravdanost istraživanja proizlazi iz detektiranog jaza između tradicionalnih pravnih instituta i stvarnih problema suvremenog društva nastalih pod utjecajem tehnoloških, društvenih i vrijednosnih promjena, kao i izostanka odgovora međunarodnim zahtjevima za inkluzivnošću i participacijom ranjivih osoba. Izostanak transformacije pravnog obrazovanja i pravne kulture dodatno produbljuju ovaj jaz. Naposljetku, inovativnost ovog projektnog istraživanja ogleda se u interdisciplinarnosti koja proizlazi iz povezivanja pravne i komparativne analize, društveno teorijske analize kao i analize obrazovanja u području prava.